|
|
  |
|||
|
|
Prièa
brata, poznatog književnika dr Isaka Samokovlije
Kako sam
Lijeènik i naš poznati književnik dr Isak Samokovlija imao je èetvoricu braæe: Baruha, Haima, Leona i Jakoba. Baruh i Leon, zajedno sa porodicama, izgubili su živote u fašistièkim logorima u drugom svjetskom ratu. Isak je, poslije teške bolesti, preminuo u Sarajevu, u 66. godini života, a Haim i Jakob su umrli u Zagrebu. Jakob, koga su u porodici i meðu bliskim prijateljima zvali Žak, umro je u 91. godini života. Piše:
Posljednje nare|enje n S vašim dopuštenjem, gospodine komadante, mogu li sada da se vratim u svoju baraku? On me pogleda nekako neobièno, èudno, zagonetno, zaæuta na trenutak, a onda, usiljeno se smješkajuæi, iznenada reèe: n Moment! Ich habe für dich noch eine klaine Arbeit! (Trenutak! Ja imam za tebe još jedan mali posao!) Kada ga završiš - možeš iæi! Zbunjen, ustrašen, sa velikom zebnjom i strepnjom išèekivao sam posljednje naredenje komandanta logora... n Vidiš li onu sliku na zidu? - upita me Nijemac, obraæajuæi mi se poslije kraæe pauze i, pritom, pokazajuæi rukom ogromnu fotografiju, ustakljenu sliku Adolfa Hitlera, na zidu njegove kancelarije. n Ti je vidiš? n Da, gospodine komadante. Onda moj muèitelj iznenada povika: n Skini je sa zida! Odmah! Razumiješ? Jasno?! Ja pretrnuh. Užasnuh se. Prosto se trenutno skamenih od straha. "Dok budem izvršavao ovo posljednje nareðenje - jedan od dvojice ovih zlotvora, ili obojica, pucaæe mi u potiljak" - sinu mi kroz glavu, u djelicu sekunde, ta strašna misao... Sudbonosni trenutak n Šta èekaš?! Kud bleneš?!... Brže, brže! Odmah! Jasno?! Dohvatih rukom prvu stolicu, od onih šest ili osam koje sam najprije morao napolje iznijeti i oprašiti, pa je onda opet unesoh u komandantovu kancelariju. Postavih je uza zid, popeh se na nju i ispružih ruku prema slici vode Treæeg rajha... E, taj trenutak nikada neæu zaboraviti! Zašto? Zato što su se tada u meni silno bila uzmiješala, uzburkala, dva neobièno jaka, a razlièita osjeæanja: strah i radost!... Da, da¼ Okrenut leðima esesovcima, drhtavim rukama poèeh da skidam Fürera. Èinilo mi se da to moje "skidanje Hitlera" traje èitavu vjeènost. Ako mi ustakljena Hitlerova fotografija, od straha i uzbuðenja, sluèajno ispadne iz ruku i razbije se - znao sam šta me èeka!... Ipak, najzad sam uspio da je nekako otkaèim, da je skinem sa zida. Imao sam je u rukama! Držeci je - okrenuh se licem prema svojim muèiteljima... Tada se desilo nešto sasvim neoèekivano. Kancelarijom komandanta logora iznenada se zaorio gromoglasan smijeh esesovca Jozefa! Prostaèko i grozno cerekanje nadmenog hitlerovca, od èega mi se prosto ledila krv u žilama... Zašto? Pa, zato što nisam znao kako da protumaèim to što se u tom èasu oko mene dogaðalo. To je bio dramatièan i za mene više nego sudbonosan trenutak. Osjeæao sam, naime, da je tog èasa došlo moje "biti ili ne biti"... U to esesovac, podoficir, obraæajuæi se oficiru, reèe: n Gospodine komandante, ovo je zaista veoma komièno! Jer, ovog èasa je ein Jude ( jedan Židov) "skinuo Fürera"! Tada i oficir prasnu glasno u smijeh. n Dobro smo se zabavljali, Jozefe - reèe on. n Jawohl, Herr Kommandant! - odgovori podoficir. Poslije toga hitlerovci su mi najzad dozvolili da se vratim u svoju baraku. Dok sam odmicao, u ušima, u glavi, u svijesti, još dugo mi je odzvanjalo njihovo satansko: hahahaha!...hahahaha! - odvratno i jezivo kao smijeh hijena... Nazad gore È
|
Drugi
svjetski rat Jakob-Žak Samokovlija doèekao je u Beogradu. Kao mobilisani
vojnik - rezervista, zajedno sa mnogim svojim ispisnicama, u aprilu 1941.
godine pao je u njemaèko ropstvo. Svojevremeno je, jedne veèeri,
u društvu rodbine i èetiri-pet prisutnih prijatelja, isprièao
ovaj svoj doživljaj iz ratnih dana, a novinar je to zabilježio...