Radnici sarajevske firme Poin nedavno su poèeli rašèišæavati ošteæenu kapelu na Jevrejskom groblju. Jasmin Šmrkoviæ, rukovodilac radova, rekao nam je da su znatno ošteæeni krov i zidovi objekta. S obzirom na to da je u prvoj fazi predviðena zaštita objekta od obrušavanja i daljeg propadanja, unutar kapele su postavljene skele. Predviðena je sanacija krova i postavljanje prozora i vrata. Za ove poslove nije preciziran rok.
Na kapeli su vidljiva i velika arhitekturna ošteæenja (frizovi, gipsani elementi, freske...) kojima, takoðer, mora biti vraæen prvobitni izgled. S obzirom na to da je rijeè o objektu historijske vrijednosti, kapeli i groblju bit æe vraæen autentièan izgled. Ove poslove nadgledat æe zaposleni u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskih 
 spomenika i prirodnog nasljeða Sarajevo, koji su snimili postojeæe stanje, uradili program neophodnih radova prema fazama. Na osnovu ovih podataka trebalo je uraditi projekt sanacije i rekonstrukcije.
Prema rijeèima Vesne Mušete-Ašèeriæ, zamjenice direktorice Zavoda, odgovorni u ovoj instituciji sasvim sluèajno su saznali da je poèela sanacija objekta.
Tek nakon naše intervencije, iz Opæine Centar upuæen je dopis o poèetku sanacije ošteæene kapele. S obzirom na to da je rijeè o pravno zaštiæenom kompleksu, vrijednom spomeniku kulture sa specifiènim arhitektonskim vrijednostima, Zavodu su trebali dostaviti na saglasnost i mišljenje projekta rekonstrukcije i sanacije radova na ovom kompleksu. Intervencije na ovom objektu ne mogu se raditi bez odgovarajuæe dokumentacije na koji Zavod treba dati saglasnost. Zavod mora pratiti radove, jer nije rijeè samo o konstruktivnoj sanaciji, nego i o sanaciji zidnog slikarstva.
Dodatni problem predstavlja i lokacija objekta, koji je izgraðen na klizištu. Iako trenutno miruje, neophodno je ispitati teren.
O pojedinostima sanacije ove kapele pokušali smo nešto više saznati u Opæini Centar. Meðutim, struèni saradnik Ljiljana Borovèanin-Æirkoviæ nam je rekla da nema ovlaštenje naèelnika da daje informacije. Nije nam mogla pomoæi ni naèelnikova pomoænica za obnovu Brigita Kruniæ, jer nije uopæe ukljuèena u ovaj projekt.
Zbog svih ovih nesporazuma oko sanacije kapele na Jevrejskom groblju radovi su obustavljeni, a nastavak sanacije je neizvjestan, jer za sada se ne mogu dogovoriti oko toga ko treba da nadgleda a ko da izvodi radove na ošteæenoj kapeli. Nadamo se da æe sve to trajati mnogo manje vremena nego što su trajale ratne muke Jevrejskog groblja i kapele.
 

o AŠER/JAŠER Piše: prof.  Mehmed SELMAN Iz glavne ulice, nasuprot Bramerove apoteke, nalazila se pokrivena èaršija “Bezistan”. Na uglu “Bezistana” nalazila se kožarska radnja Jevrejina Bauma. Malo niže, s desne strane, u blizini zelenarnice Smaje Hodžiæa, Jevrejin Ašer je imao malu pokretnu radnju, smještenu na jednom podugaèkom stolu, prodajuæi razne sitnije potrepštine, veæinom bižuteriju, razni nakit, vještaèke ukrasne predmete tvornièke proizvodnje. Tu pokretnu radnju Ašer je svake veèeri pakovao i ostavljao u najbližu obuæarsku radnju, a sutradan, u rano jutro, ponovo stavljao na svoj sto. Kod Ašera se moglo kupiti ponešto od školskog pribora. Kod njega bi ponajviše navraæali ðaci po izlasku iz škole. Oni bi kod njega pojeftino kupovali školski pribor: olovke, gumice - brisaljke, redis pera za lijepo pisanje, mastilo-tintu-pelikan  za lijepo pisanje zvani krasnopis. Bilo je i pojeftinih teka. Ðaèki pribor je bio mnogo skuplji u knjižarama Braæe Jakšiæa, Alije Germanoviæa te knjižare Uzelac. Kod Ašera se moglo kupiti i olovka “hart-murt br 2, jer je takvu olovku preporuèavao profesor Božo Nikoliæ, akademski slikar, predavaè slikarstva u Gimnaziji. Ašer je bio miljenik uèenika i duæandžija iz “Bezistana”. Pored svega, njegova dobrota, bliskost djeci - ðacima pa i odraslima, krasilo je tog, veæ u godinama, vedrog èovjeka. On je na jednoj nozi imao ošteæenje, te je u hodu vukao nogu zabacujuæi je ustranu, poštapajuæi se dotrajalim kukastim bastunom. Prièalo se da su ga pomagali bogatiji Jevreji poput Poljokona, Bauma, Bramera, Sarafiæa i drugih dobrostojeæih Jevreja u gradu Banjoj Luci. Ašer je zbog toga mogao robu prodavati jeftinije. Vjerovatno su na takav naèin pomagali i osposobljavali iznemogle, defektne, da makar malo svojim radom ponešto privrijede za svoj život. To je bila vrlina da meðusobnim ispomaganjem  mogu živjeti i opstati. On, Jašer, zvani Ašer, a Jašer znaèi “živi, živuæi” znao se s nama i našaliti, a siromašnim uèenicima pokloniti olovku, gumicu, pa i onu tanku teku od 16 lista. Sam “Bezistan”  je volio i pazio Ašera, iz duæana su se èuli povici: “Ašere, Ašere, kako je, ima li posla!?” On bi na jeziku Aškenaza-Jevreja izgovarao “Dobro je, dobro je!” To su sjeæanja na tog plemenitog, dobroæudnog pogrbljenog starca, veæ u podmaklim godinama koji je znao porazgovarati sa ðacima, seljacima, pitajuæi ih kako je u školi, a seljake imali dobre ljetine. Govorio je ðacima: “Uèite za život!”

U ulici M.P. Sokoloviæa egzistirala je naša II mješovita gimnazija, èiji ðaci nisu bili ništa bolji ni gori od ðaka drugih gimnazija, ali koji su vrlo dobro znali podijeliti svoje profesore na dobre i one izuzetno stroge. U tim našim “ludim” godinama dobri su nam bili svi oni koji su nam veoma èesto progledali kroz prste, dajuæi po koju nezasluženu prolaznu ocjenu i žmirili na èuvena zajednièka luftiranja sa èasa. Stroge profesore doživljavali smo kao najljuæe neprijatelje, jer za Boga miloga, oni su zahtijevali disciplinu, red i znanje. Posljedice i jednih i drugih osjetiæemo mnogo, mnogo kasnije u životu, kad odjednom shvatite, da sve ono propušteno teško kasnije možete nadoknaditi, ali da sve ono, što se tada nauèilo ostaje kao Vaš trajni kapital. U školama je nekako podrazumljivo da imate profesora- strah i trepet- iz matematike ili fizike. Svima se ledila krv u žilama od profesora Ibrulja, Baèkoviæa ili Sijariæa. A takav je upravo bio, naš profesor geografije Granov. Njega smo se svi bojali i mislim da smo uvijek dolazili na èas dobro nauèivši svaku lekciju, ali ne zato što smo bili ubijeðeni da je to za naše dobro, nego više iz straha od njega samoga. Jednom se dogodilo da se prof. Granov razbolio i kao zamjena došla nam je profesorica Lilika Salom. Liliku sam poznavala i uvijek sam je u školi pri susretanju nekako posebno pozdravljala, jer moja mama i ja, kad bismo se sa njom srele u gradu, zastale bi, da se njih dvije isprièaju.
Kada sam došla kuæi iz škole taj dan, rekla sam mami da smo dobili Liliku kao zamjenu za bolesnog prof. Granova. Ona me nekako èudno pogledala i brzo dodala:”Ne misliš valjda da æeš imati protekciju zato što ja poznajem Liliku?”
A ja sam, baš tako i mislila.  Kako li je moja mama to pogodila?!
Mislila sam da æu sada manje morati da uèim geografiju (iako sam imala dobru ocjenu), da æe Lilika malo da mi pogleda kroz prste.
Meðutim, desilo se nešto èudno u cijelom našem razredu sa tim satima geografije, od momenta kada je Lilika poèela da nam predaje.
Svaki put kada bi ušla u razred pozdravila bi nas rijeèima:”Zdravo djeco moja, kako ste? Ne morate ustajati, samo se umirite da se možemo dobro èuti.” I kada bi nas ispitivala mogli smo ostati da sjedimo i tako odgovaramo. Nerijetko je znala i sama sjesti meðu nas, pa onako mršava i sitna, postajala je dio našeg razreda, dio nas samih. Uvela je sistem takvog ispitivanja, da smo mi izmeðu sebe jedni drugima postavljali pitanja i davali odgovore u nekoj neobjašnjivoj ležernosti i uvijek bi se iznenadili kako su nam ti èasovi brzo prolazili. Nakon nekog vremena, shvatili smo da geografiju uèimo s puno lakoæe i puno manje napetosti. 
Lilika nikad nije na nas povisivala svoj glas, a nismo baš uvijek bili anðeli. Nije joj trebao dugaèki štap,  kojim se prof. Granov znao služiti, ne samo da naðe državu, rijeku, planinu ili grad na karti, nego da iznenada zalupa njime po katedri, kako bi zavladala mrtva tišina. Naše brbljanje Lilika je smirivala na drugi naèin. Prestala bi da govori i samo nas uporno gledala, dok se mi sami gurkajuæi jedni druge ne bi umirili, pomalo veæ postiðeni.
I tako, dan za danom, proðe sedam mjeseci, a onda jednog dana puèe vijest u sred razreda kao grom iz vedra neba.
Došao Granov! Vidjeli smo Granova!
Skupili smo nešto love nabrzinu, kupili malo cvijeæa i tako se oprostili od naše profesorice Lilike.
Šta se poslije desilo sa nama i sa njom, desilo se, kao u svakom životu što se dešava.