Poznata je izreka: "Što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo, odnosno kao da nije ni postojalo." U mnogim mjestima naše bivše domovine postojale su jevrejske zajednice i u njima se dogaðalo ono što se dogaða svim ljudskim zajednicama,  uz karakteristiène jevrejske posebnosti.
Mnoge jevrejske zajednice potpuno su nestale, negdje je ostao mali broj èlanova. Holokaust ne samo da je fizièki likvidirao ogroman broj Jevreja, nego je kod preživjelih uništio posebnu intimu i obièaje jevrejskih porodica.
Ovim mojim sjeæanjima želim otrgnuti od zaborava, ono èega se i danas, poslije toliko godina, sjetim sa ljubavlju, tugom i nostalgijom, a što je nestalo u nepovrat.
Sve što æu opisati temelji se, u glavnom, na mojim sjeæanjima. To su opisi i dogaðaji stari preko pedeset šest godina. Oni su pro eti mojim liènim viðenjima i osjeæajima, mene djeèaka od oko trinaest godina.
 

Cjenjeni prijatelji,  Došao sam do vašeg Jevrejskog glasa i prijatno sam iznenaðen cjelokupnim Vašim listom. Bio bih sretan da me obavijestite kako da redovno primam Jevrejski glas. Šaljem vam rukopis o mostarskim Jevrejima do jeseni 1942. godine. Molim da se ne ljute oni koje sam izostavio, razlog je, što je dugo vremensko razdoblje mnogo toga izbrisalo iz mog sjeæanja. Srdaèno vas pozdravljam! / Cezar Danon, 10 Sneath Avenue, London NW11 9AH, G.B. /

Jeseni 1942. godine svi Jevreji iz Mostara odlaze u italijanski koncentracioni  logor.
Gradani Mostara, bez obzira na vjeru, iskreno su voljeli ili, taènije, bili su zaljubljeni u svoj grad na Neretvi. Tu ljubav prema gradu izgradile su  prijateljske veze medu svim  iteljima nekad lijepog sunèanog grada Mostara. Ta okolnost imala je odraza i na našu Jevrejsku zajednicu.
Mostarska Jevrejska zajednica brojala je oko 150 èlanova. Nešto brojniji su bili sefardi, koji su pored našeg jezika, govorili i Ladino (stari-jevrejski španjolski), dok su aškenazi pored našeg jezika govorili neki maðarski a neki njemaèki jezik. Imali smi lijepu sinagogu, koju smo mi zvali templ. Templ je bio blizu Alikafiæa džamije i lijepe praoslavne crkve. Na sjeveru grada je uredno Jevrejsko groblje. Jevreji su stanovali u svim dijelovima grada, nešto brojnije su naseljavali podruèje u blizini templa. Nije bilo izuzetno bogatih, a ni izuzetno siromašnih porodica. Èesto se iz jevrejskih kuæa èula pjesma i smijeh,  ivilo se vedro i zadovoljno sa onim što se imalo.

Porodica Dude i Blanke Altarac
Dudo je bio ozbiljan, pedantno dotjeran starèiæ. Obavljao je neke poslove u templu.Tetka ili tija Blanka  bila je vrijedna i brižna domaæica. Komšije su je volile i cijenile. Žene su dolazile kod nje po savjete iz kulinarstva ili njege i lijeèenje djece. Imali su pet sinova i jednu kæer. Najmlaði Albert sa nadimkom Èin, završio je ili je završavao studij medicine, bio je vrlo lijep. Jakov je bio dobar i uspješan obuæar. Izraðivao je moderne cipele, posebno ženske. Radionica sa prodavnicom zvala se Balet. David-Davo bio je stolar. Izraðivao je kvalitetan i lijep namještaj. Izraðevine bi posebno ukrašavao, tako da su to bila umjetnièka djela. Pepi je bio krojaè, a Èibili je bio elektrièar i jedini je bio oženjen.

Troèlana porodica Altkorn
Domaæin je radio u rudniku i po dolasku nacista bio je uhapšen i vjerovatno odmah ubijen. Ostali su žena i kæerka.

Braæa i sestre Atijas
Sva braæa bavila su se automobilima. Imali su lijepu automehanièarsku radionicu. Najstariji brat je tragièno umro. Jahijel je bio jedan od najboljih automehanièara Mostara. Ne samo da je bio izuzetan majstor, bio je i dobar èovjek. Imao sam sreæu da zajedno sa pok. Bracukom, sinom Bakila Fincija iz Sarajeva, izuèavam zanat kod majstora Jahijela, od ljeta 1941. do jeseni 1942. On nam je na kraju sedmice davao svotu novca, što je bila znatna pomoæ u tim teškim vremenima.

Sestre Bergman potièu iz porodice skromnih materijalih moguænosti. Uz veselo, nesebièno zalaganje majke, sve èetiri sestre su univerzitetski obrazovane. Prièalo se, da su to jedne od prvih žena Mostara sa fakultetskom naobrazbom. Berta je bila ljekar-pedijatar. Bila je vrlo cjenjena i miljena. Marija, udata Kon, bila je profesor našeg jezika, treæa je bila farmaceut, èetvrta inženjer kemije. Sve su bile vrlo struène i cjenjene kao dobre, energiène, pametne i humane žene.

Porodice Brodman
Otac Lavoslav, majka Adela i sin Pepi. Lavoslav je bio službenik, a istovremeno i sekretar Jevrejske opštine. Vodio je administraciju , uredno i pedantno. Sve dokumente i dopise pisao je ruèno, lijepim kitnjastim rukopisom.

Djeca i unuci Zadika i Estere Dano
Zadik i Estera, kao mladi braèni par došli su iz Sarajeva u Mostar krajem 19. stoljeæa i poèeli su se baviti trgovinom-metražnom robom i odjeæom. Izuzetnom inteligencijom, znanjem, trudom i štednjom, a uz svesrdnu podršku i pomoæ Estere, Zadik je gradio svoj ugled i imanje. Postao je imuæan, cjenjen trgovac i graðanin Mostara. Zapamæen je i kao pošten (nadimak ðustu - prevod: taèan, pošten , uredan) human i dare ljiv èovjek. Djeca kao bi stasala ukljuèivala bi se u porodiène poslove. Imali su šest sinova i èetiri kæerke. Sinovi su se bavili trgovinom, ali na alost, ni jedan nije bio tako uspješan kao Zadik. Mošo je postao invalid tokom I svjetskog rata i bio je nesposoban za rad. Najstariji sin Avram, moj otac, preuzeo je i vodio Zadikovu radnju, manifakturnom robom. Oženjen Sarinkom Musafija iz Žepèa. Djeca: Cezar-Zadik i Palombica. Izidor-oženjen Klarom Abinun preselio se u Beograd i bio trgovac prehrambenim proizvodima. Imali su troje djece, Esteru, Tildu i Davida-Dadu.
Makso - oženjen Šarlotom - Lalikom Papo. Bio je trgovac gvožðar. Imali su sina Jožiku i kæer Editu.
David-Dado, oženjen Solèikom Kabiljo iz Žepèa. Bio je trgovac gvo ðar. Bio je vrlo društven i omiljen. Imali su kæer Ernu i sina Sadu.
Rafo, najmlaðe dijete Zadika i Estere, preselio se u Beograd, gdje je bio putijuæi trgovac -prodavaè. Bio je izuzetno duhovit, zabavan, društven, hrabar, pomalo i avanturista, pa i vješt u tuèama. Gdje got bi došao ubrzo bi postao glavni. Kao mladiæ u Mostaru postao je jedan od voða raje, èija se rijeè i nalog slušao. Imao je nadimak" Admiral Togo". Èuveni su bili njegovi podvizi i mangupluci. Dugo, dugo se po Mostaru prièalo o doživljajima i Rafinim dogodovštinama. Poginuo je u partizanima 1942. godine.
Kæerke su se poudale. Sida-Bulka, postala je Salom. Ostala je udovica sa èetvero djece.Debora-kæi je bila modistica, Braco-Avram bio je bravar, a Estera -Seka i najmlaði Mosko -Šita bili su uèenici. Rifka je postala Trinki i imala je dva sina. starijeg Isu odvele su ustaše 1941. u Jasenovac, odakle se nije vratio. Živila je u Zenici. Sara udata Maestro, živila je u Sarajevu i imala dvije kæeri Ernu-Esteru i Ritu.
Mirjana, udata Polak, nije imala djece, rastavila se i živila sa sestrom Rifkom u Zenici.
Jozef-Joško Fromer, bio je dobar, svestran majstor - metalac. Pored toga bio je i zastupnik firme Orion. Bio je jedan od prvih prodavaèa radio-aparata u Mostaru.

Porodica Finci, Alber, žena i kæi. Albert je bio trgovac, zastupao je firmu Tivar. Ta firma  poslovala je vrlo uspješno, što se odrazilo na materijalni polo aj porodice finci. Sjeæam se da su sve troje bili fizièki vrlo lijep i uvijek skladno, moderno i ukusno obuèeni.
Bra~a - Maminko i David Hajon
Maminko se preselio u Zagreb, gdje je osnovao porodicu i radio. David -Davo bio je ugledan i uspješan trgovac, i bio je suvlasnik firme Cereale. Sa ženom Sonjom imao je dvije kæeri. Starija kæi Beja udala se za bliskog roðaka èuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantiæa.
David je bio predsjednik Jevrejske opštine Mostar. Od ljeta 1941. do jeseni 1942. godine u Mostar je došlo hiljade izbjeglih Jevreja, koji su pobjegli ispred ustaškog i njemaèkog terora. Mostar je bio pod Italijanskom glavnom upravom, te  ivoti Jevreja u tom periodu nisu bili ugro eni.
Davo se isticao hrabrošæu i organizatorskim sposobnostima. Mnoge je spasio iz kandži ustaške policije, što je bilo i za njega vrlo opasno. Tada je u mostaru bila nestašica živežnih namirnica pa i glad. Jevrejima su pružali pomoæ mnogi graðani Mostara, posebno muslimani. Tako je Mostar dobio najveæe Izraelsko priznanje, za spašavanje Jevreja "Povelju  - priznanje pravednika"

Porodica Rafe Hajona, brojala je tri èlana, Rafo, žena i sin David. Porodica se smatrala bogatom. Rafo je bio trgovac graðaevinskim materijalima.
Bra}a Kon
Bila su tri brata: Filip, Abo i Vili. Bavili su se pravom i novinarstvom.
Dreksler Kon, imao je radionicu i prodavnicu preko puta Central kina u centru grada. Tu je bilo raznih drvenih izraðevina. Tu smo mi djeca kupovali èigre i jojoe.
Obuæar Kabiljo bio je simpatièan, uvijek vedar i lijepo ubuèen èovjek.

Braæa Koen - David i Jozef
Bili su uspješni trgovci. Imali su veliku lijepu kuæu sa dvorištem, u kome je bilo veliko stablo duda (po mostarski - murve). Stablo je dobro raðalo soène plodove, na radost nas djece iz komšiluka. I danas su mi murve najdraže voæe, voæe moje mladosti. David je bio oženjen Ernom i nisu imali djece. Bio je ozbiljan, autoritativan èovjek. Kada bi sveèano obuèen, sa visokim šeširom (hoh cilinder) dolazio u templ svi bi se umirili i èekali bi da David uðe. Jozef je imao dva sina Milog i Natka koji sada žive u Izraelu.

Porodica Salamona Konfortija
Bavili su se uspješno manifakturnom trgovinom. Bila je to porodica sa stalnim usponom u trgovaèkim poslovima.

Braæa i sestre Lajhner
Tri brata: Lotar, Oskar i Alfred bavili su se bankarstvom. Braæa su poznata i cjenjena, što su doprinjeli razvoju sporta, a posebno nogometa u Mostaru. Lotar je bio dobar golman. Prièalo se da je Lajhner donio prvi pravi fudbal u Mostar. Sestre su bile domaæice.

Levi Sida-modistica i muž inženjer
Sida je bila uspješna modistica. Imala je radnju u centru  grada. Nije se moglo zamisliti lijepo obuèena  ena bez Sidinog šešira.  U njenom salonu dolazile bi žene, ne samo radi nabavke šešira, tu se saznavalo o novim modnim hitovima a i izmjenjivala bi se iskustva u kulinarstvu. Njen muž je bio cjenjen inženjer na željeznici.

Porodica mašinovoðe Levija
To je bila vedra i složna porodica. Pjesma i smijeh su bili njeni redovni gosti. Imali su nekoliko sinova koji su izuèavali zanate ili su ih tek završili. Aktivno su se bavili biciklizmom. Uèestvovali su u biciklistièkim trkama, koje su tada bile u modi.

Porodica Mandlbaum Poldija
Poldi, sa ženom vodio je najpoznatiji hotel Mostara- hotel Neretvu. Hotel je bio poznat po ukusnoj i relativno jeftinoj hrani. Moja porodica bi ponekad nedeljom odlazila na ruèak kod Poldija. Prièalo se da bi Poldi neprodanu hranu dijelio naveèer sirotinji, koja je imala priliku da uživa u ukusnoj hrani Poldijeve kuhinje. Pred rat umrla im je kæer jedinica.
Žiga Mandlbaom bio je kafeðija u centru grada, na Musali. Sin mu Mojšika bio je vrlo dobar majstor -metalac. Bio je spreman da pruži usluge i pomoæ u mnogim situacijama što ga je èinilo omiljenim. Kæi Rožika, udata Isaiæ ostala je udovica sa sinom Vladom.

Gavro i Tereza Papo, držali su ugostiteljski objekt, sa odreðenim posebnostima. Imali su tri sina i kæer Šarlotu-Laliku. Sin Izidor bio je dobar majstor -metalac. Henèi je bio legendarni borac protiv nacista. Treæeg sina ubile su ustaše 1941. godine.
David Perera, bio je jedini rabin Mostara. Zvali smo ga hodža Perera. On nije bio samo rabin, bio je i kuæni prijatelj skoro svih Jevreja Mostara. Imao je ženu i sina. Svugdje je bio i sve stizao. Prvih dana života djeèaka vršio je britmila (obrezivanje). Uèio nas je hebrejska slova i èitati molitve. Pripremao nas je za bar-micvu (polaganje punoljestva molitvom sa 13 godina). Obavljao je vjenèanja i ispraæao je molitvom umrle. Pregledavao je zaklanu stoku, kako bi bilo košer (èisto i zdravo) meso.  Govorio je uglavnom ladino.Na našem jeziku pravio je mnoge greške. Sjeæam se da mi je jednom napisao potvrdu za razrednog starješinu "Cezo Danon ima od vjernauk pet".
Salom Albert, žena mu Adela i sin Elijas -Lelo. Albert je radio u gradskoj bolnici, gdje je imao o porodièni stan

Porodica Širc, bila je dobrostojeæa, od tri èlana. Bili su uvijek lijepo i otmeno obuèeni a posebno kæerka.
Sinjor Tijano bio je trgovac, vrlo star. Svima nam je bio drag i simpatièan, jer je bio dobroæudan, blag i prijazan starèiæ.

Danas u Mostaru ima samo nekoliko jevrejskih porodica. U templu je neka javna ustanova. Nema više u pravom smislu Jevrejske zajednice, kao što nema ni pravog, vedrog i raspjevanog Mostara. Nema više njegovog ponosa Starog mosta, kipa spomenika Alekse Šantiæa, mezara Osmana Ðikiæa i još mnogo toga. Postao je tmuran grad bez duše, veselja i ljubavi. Završavajuæi ovo pisanje obuzima me tuga kako za nekadašnjom Jevrejskom zajednicom tako i za nekadašnjim mojim lijepim Mostarom.
 
 

Usrednjem vijeku Mostar je bio važno raskršæe koje je povezivalo Bosnu, Crnu Goru sa Dalmacijom i talijanskim lukama, tako da se 1570. godine u arhivskim knjigama spominju dvojicu prvih Jevreja Danijel Rodrigez i Moša Koen, kao graðani Mostara. Bili su sefardi, to jest prognanici iz Španije,a našli su topao prijem od turske imperije koja je vladala na ovim prostorima.
Znaèajno doseljavanje Jevreja dogodilo se u 18. stoljeæu dolaskom Austro-Ugarske, kad su se ovdje naselili aškenazi donoseæi zapadno-evropsku kulturu, a takoðe i naèin života istoèno-evropskih Jevreja ukljuèujuæi i jezik jidiš. Starosjedioci sefardi i novopridošli aškenazi stvaraju zajednièku Jevrejsku vjeroispovijednu Opæinu kao prvu uopæe poznatu u Evropi tako da godine 1890. otvaraju zajednièku sinagogu.
Veæ 1940. godine u Mostaru boravilo 956 Jevreja izbjeglica iz cijele porobljene Evrope, kojima je ovaj grad pružio barem i privremeno gostoprimstvo pred nadolazeæim fašizmom. Znaèajna finansijska sredstva obezbjedio je narodni heroj Jakob Baruh Španac, po kome je i jedna ulica donedavno nosila ime. Veæina danas preživjelih Jevreja, zaštitu pred progonima od fašizma pružili su graðani Mostara kao Jevrejska vjeroispovijedna opæina Mostar, na èelu sa predsjednikom Davidom Hajonom, koji je puno uèinio za izbjeglice, koje su pristizale 1941. godine iz Bosne. On je uspio da stvori dobre odnose sa talijanskim vlastima u Mostaru, tako da je spasio mnoge jevrejske izbjeglice. Za napore i zasluge oko zbrinjavanja Židova, grad Mostar je dobio"Megilu-zahvalnicu" od Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, koju je prije desetak godina uruèio njen predsjednik dr Lavoslav Kadelburg.
Svi Jevreji Mostara deportovani su 17. 11. 1942. godine na ostrva u Dalmaciji, a nakon toga na otok Rab, gdje su doèekali kapitulaciju Italije. Veèina mlaðih zatoèenika otišla je u partizane, a oni koji su ostali doživjeli su gorku sudbinu u jednom od koncentracionih logora Njemaèke, ili Nezavisne države Hrvatske.
Prije II svjetskog rata u Mostaru je bilo dobro organizovana Jevrejska opština, koja je brojala 310 èlanova, a i zbrinjavala preko 1500 Jevreja, koji su došli iz Bosne. U holokaustu je nastradalo 138 mostarskih Jevreja, tako da više uopšte nema nosioca 39 prezimena.
Plemenitu inicijativu u izgradnji Memorijalnog spomenika Jevrejima Mostara da je grad Mostar na èelu sa tadašnjim gradonaèelnikom gosp. Safetom Oruèeviæem 1997. godine, što je naišlo na razumijevanje i odobravanje svih èlanova Opštine i drugih donatora, koji su nakon toga obezbjedili finansijska sredstva: Grad Mostar, The American Joint Distribution Committee New York na èelu sa velikim humanistom Yechiel Bar- Chaimom, koji je cijelo vrijeme organizovao pomoæ onima kojim je trebalo na prostorima bivše Jugoslavije, Kon Mihajla i dr Moritza Levija, sefardskog rabina iz Švijcarske.
1952. godine Jevrejska opæina u Mostaru je poklonila svoju sinagogu gradu Mostaru za potrebe Pozorišta lutaka, jer je nije mogla zaštititi od propadanja. Nadam se da æe nam grad Mostar pomoæi istorijskom kompezacijom imovine u izgradnji "Jevrejskog Klturnog Centra" u Mostaru sa malom sinagogom za èim se danas osjeæa velika potreba.
Želimo se zahvaliti svima koji su došli na našu sveèanost.