Holokaust je uvijek zanimljiv izvor novih tema o tragiènim dogaðajima u prošlosti. Izvod iz serije pisama sa temom: "Njemaèka policija i masakr Jevreja u Poljskoj 1942. godine."
Još uvijek se, u vezi sa sprovoðenjem terora nad graðanima, spominju Himlerovi "zeleni pomoænici" i kao izgovor navodi - ko tada nije sprovodio teror postavljen je pred zid. To je prava besmislica i danas predstavlja samo odbrambeni stav. U stvari, barbari nisu ubijali zato što su morali, nego zato što su smjeli.
Ova poznata èinjenica, ovaj stravièan period njemaèke istorije više je nego za razmišljanje, jer još uvijek predstavlja tabu-temu (Castrop Rauxel) i  još uvijek  nema mjesta u školama za policajce.
Pitanje izraza "sasvim normalni ljudi" (Ordinarymen) obraðeno je kao tema u jednoj studiji, gdje se spominje izraz "ljudi svog vremena", što se odnosi na ljude-ubice, koji nikako nisu mogli biti sasvim normalni ljudi.
Veliki dio rezervista u službi policije, koji su do tada radili u zanatstvu i trgovini, pripadali su istom društvenom sloju koji je imao uticaj na stvaranje antinacionalne socijalistièke kulture. Ljudi se mogu u svako doba dovesti do takvog stanja da sprovode neljudske postupke - masovna ubistva, kao što je pokazala najnovija istorija. To su bili "ljudi svog vremena", ali se ne radi i o "sasvim normalnim ljudima". (Hamburg)
Mnogi dokumenti predstavljaju dokaz o nezamislivom masovnom ubistvu nedužnih  i bespomoænih Jevreja. Opisani detalji još i danas djeluju užasavajuæe, ali istovremeno se stalo na pola puta, jer nije pruženo objašnjenje – kako i zašto su masovne ubice mogle, makar i djelomièno, ostati i dalje na radu u policiji nakon 1945. godine i koji je razlog da se njemaèko pravosuðe tek sa dvadeset godina zakašnjenja (ako je uopšte) bar donekle pozabavilo ovim mostruoznim zloèincima?
(Bad Hamburg)
 
 

UJevrejskom muzeju New Yorka nalazi se postavka izložbe fotografija pod nazivom "Witness to History" - Jevgeny Khaldai Soviet Photojournalist ("Svjedok istorije" - Jevgeny Khaldai sovjetski fotoreporter). Khaldai, Jevrej iz Ukrajine, ranjen je kao dijete za vrijeme pogroma boljševika. Tom prilikom je poginula njegova majka. On je, i pored toga, bez imalo mržnje služio sovjetskom režimu. 1935. godine mladi Khaldai (18 god.) primljen je u TASS kao fotograf. Kada su 1941. godine Nijemci poceli ofanzivu, poslan je na front, sa kratkom trakom za snimanje, jer je vladalo mišljenje da ce rat potrajati samo par sedmica.
Njegove ratne fotografije su neobicne, jer je on istovremeno bio novinar i borac sa puškom, ucesnik ratnih dogadaja. Snimao je komicno-tragicne scene, kao i dirljive humanitarne postupke. Fikcije pune aluzija na njegovim fotografijama pretstavljaju simboliku tih godina.
Khaldai se poslije rata vratio svakidašnjem poslu fotoreportera, objavljujuci dnevne dogadaje. Obišao je svijet kao fotograf. U TASS-u je otpušten 1948. godine radi antisemitske kampanje, a 1972. godine iz “Pravde” samo zato što je Jevrej. Sada  živi u Moskvi, veoma skromno, kao penzioner. On kaže: "U vrijeme kada su se dogadale interesantne stvari, kada smo gradili socijalizam, bilo je vrijedno izradivati fotografije. Danas se ne dogada ništa što je znacajno za snimanje". U svojoj 79. godini Khaldai hramlje, ima naocale sa jako debelim staklima, ponosno nosi na prsima tri zaslužene medalje, od kojih je dvije primio od Staljina.
Jevgenij Khaldai, veliki fotograf - najveci fotograf svog vremena, došao je u New York na otvorenje svoje izložbe, koja ima istorijski znacaj radi izloženih eksponata, posebno interesantnih sa istorijskog aspekta. Neke karakteristicne fotografije sa izložbe su:
- Podizanje Crvene zastave na Reichstagu (1945.)  kao dokaz propasti fašizma.
-Vojnici Crvene Armije na izvidanju - Murmanska (1945.), kao dokaz bitke u ratu koji je bio strašniji od bilo kojeg ranije.
-Oslobodenje jevrejskog Geta u Budimpešti (1945), pokazuje strah gradana sa znakom Davidove zvijezde na kaputu da ce ih naoružani fotograf ubiti.
-Ulazak sovjetskih tenkova u Berlin (1945.), kada gradani to posmatraju, ne vjerujuci da je Njemacka izgubila rat.
 Kustos Muzeja Susan Gvadman smatra da je Khaldai fokusirao dogadaje u ratu sa humanog aspekta, posebno u dodiru sa gradanstvom. Bio je sposoban da ih uspješno oživi.
 
 
 

Njemaèka

Pinkas Lapide (72 god.) roðan je u Beèu, živi u Frankfurtu. Poznati je jevrejski nauènik, koji se zalaže za jevrejsko-hrišæanski dijalog. Njegova  posljednja publikovana knjiga nosi naslov "Da li predstavljamo istog Boga?" To je jedan žuèno voðeni razgovor.
Povodom 50-godišnjice završetka drugog svjetskog rata došlo je do realizacije zamisli o podizanju ogromne spomen ploèe, kao sjeæanje na ubijene Jevreje u Berlinu. Radi se o spomeniku holokaustu u centru Berlina, površine 100 x 100 m. Preživjele žrtve rata pitaju da li je time "podvuèena crta" na sluèaj jevrejske tragedije. Još uvijek predstavlja nepoznanicu koliko je Jevreja  pogubljeno, kada i na kojim mjestima?
Kao u dobrom kriminalnom romanu ostaje otvoreno zategnuto pitanje o ubicama. Jer, monstruozna ubistva vršena su "u ime njemaèkog naroda", ali, zar se graðani – prolaznici, posmatajuæi tu ploèu ili okreæuæi glavu na drugu stranu, neæe zapitati, ko je, u stvari, izvršitelj? Da li æe osjetiti tugu i bol prema muèenicima u Aušvicu, Bergen-Belsenu ili velikom broju tzv. sporednih logora? Posebno je pitanje odakle sada proizlazi cifra od 4,2 miliona žrtava, umjesto 6,0 miliona koliko je utvrðeno? Iz Jad Vašema je izostala reakcija za 1,8 miliona ubijenih ljudi - zar æe oni pasti u zaborav? Nije potrebno mnogo fantazije da se zamisli odbrojavanje žrtava vršeæi selekciju nakon njihove smrti - utvrðujuæi ko je Jevrej.
Ko æe odluèivati i po kojem propisu? Da li prema nacistièkoj ideologiji, koja je nekada primijenjena, po kojoj se na osnovu crkvenih knjiga moglo biti Jevrej 1/1, 1/8, pa èak i 1/16? Zašto nisu  vrijedni sjeæanja toliki Jevreji koji su dobrovoljno odabrali smrt prije odvoðenja u logor?
Pinkas Lapide se pita da li æe sjeæanja na mnoge nevine žrtve, progonjene Jevreje, tragovi ulica i mjesta ubistava odnijeti vjetar? U svom obraæanju javnosti Lapide rezignirano kaže: "Ostavite nas nakon 50 godina još jednom u miru, razmišljamo o tome kako su se ti dogaðaji mogli desiti u svijetu vjeènosti; ideja o gigantskoj deponiji vijenaca za mrtve, koji æe vremenom istrunuti i koje æe zub vremena nagristi, ne pruža odgovarajuæu satisfakciju.

Tony Abraham Merin (53), TV novinar koji je ranije izvještavao iz Libanona, posljednji Jevrej u Babenhausenu, napustio je rodno mjesto, gdje je njegova porodica posjedovala znatne nekretnine. Porodièno imanje je proglašeno za industrijsko podruèje. Izrazi antisemitskog ponašanja bili su izraženiji, a zaštita gradskih vlasti i policije nisu porodici pružali garanciju za miran život.
Merin, iseljenik u SAD, obratio se je amerièkoj javnosti prilikom svog kružnog putovanja obilazeæi jevrejske opštine u SAD-u, navodeæi razloge napuštanja Njemaèke. On je kao žrtva neonacizma morao napustiti rodni kraj u strahu od terora, jer je nad njim sistematski sprovoðen psiho-teror. Meðu mnogim prijateljima posljednja poruka glasila je:"Peæi nisu ugašene, jer još žive nekažnjeni Jevreji u Njemaèkoj."
Jevrejsko groblje, ograðeno visokom ogradom, jako zapušteno, spomenici su porušeni ili skloni padu što narušava izgled grada. Èek (1000 DM) koji je Merin uputio gradonaèelniku za ureðenje groblja (gdje su sahranjeni njegovi preci) vraæen je sa obrazloženjem da je groblje u dobrom stanju. Pored groblja na objektu trafostanice nacrtan je kukasti krst.
Babenhausen se oslobodio posljednjeg Jevreja, trudeæi se da niko ne sazna iz kojih razloga je napustio svoj rodni kraj.
 
 
 
 

Engleska